Nasilje nad ženama u BiH: Uglavnom šute i trpe

U Bosni i Hercegovini nasilje u porodici i dalje je u porastu, a prema dostupnim podacima nevladinih organizacija u BiH, svaka peta žena u našoj zemlji trpi neki vid nasilja.

Foto: Ilustracija

Koliko je žena i djece svakodnevno izloženo torturi najbolje svjedoči statistika SOS telefona banjalučke nevladine organizacije Udružene žene, prema kojoj su u Banjoj Luci za samo šest mjeseci ove godine primljena 834 poziva, dok je tokom 2014. godine SOS telefon pozvan 1.731 put.
"Za petnaest godina, koliko postoji SOS telefon, možemo reći da se u prosjeku zabilježe tri poziva dnevno, kako žena, tako i djece žrtava porodičnog nasilja", rekla je za Klix.ba Lana Jajčević, koordinatorica SOS telefona u Udruženim ženama. 

SOS telefon na području Kantona Sarajevo u okviru organizacije Fondacija lokalne demokratije otvoren je od 2004. godine i do početka septembra ove godine pozvan je 9.764 puta, od čega se više od 55 posto poziva odnosi na prijavu nasilja u porodici, dok se ostali pozivi odnose na informacije o sistemu zaštite. 

Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće FLD Sarajevo, kaže da se nasilje javlja u četiri oblika - fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje, ali da je teško govoriti o tome kojeg pojavnog oblika ima više. Najčešće se radi o kombinaciji sva četiri oblika s tim što je fizičko nasilje najvidljivije.

"Nasilje rijetko započinje udarcima. Uglavnom počinje manjim bezazlenim napadima, uvredama i naguravanjem. Fizičkom zlostavljanju prethode vrijeđanje, razbijanje predmeta, bacanje predmeta, prijetnje", pojašnjava Hodžić-Lemeš. 

Odluku da nešto poduzmu i prijave fizičko nasilje žene uglavnom donose nakon dugotrajnog trpljenja nasilja. Što se pak psihičkog nasilja tiče ono se veoma rijetko prijavljuje, jer institucije nemaju odgovor na ovakve prijave.

"Kad god je naša klijentica prijavila psihičko nasilje predstavnici institucija su rekli da se psihičko nasilje ne može dokazati. Ako nema vidljivih modrica, nema ni nasilja", kaže Jajčević.

Nažalost, ni sigurne kuće, koje su nekada jedino mjesto gdje se žene i djeca mogu skloniti od porodičnog nasilja, ne pružaju sigurnost, jer osim problema smještajnih kapaciteta i nedovoljnih finansijskih sredstava, sve se rjeđe i odobrava ova mjera.

"Broj žrtava nasilja u porodici kojima je omogućeno da koriste posebnu mjeru podrške zbrinjavanju u Sigurnu kuću se smanjuje jer Centri za socijalni rad u većem dijelu RS veoma restriktivno donose rješenja o zbrinjavanju žena i djece u sigurne kuće, a žrtvama koje same zatraže smještaj u sigurnu kuću, po pravilu odbijaju da odobre boravak i to bez obrazloženja, čak i bez provedene procedure", kaže Amela Bašić-Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjoj Luci.

Trenutno na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživa mjesta. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija: Fondacija lokalne demokratije Sarajevo, Medica – Zenica, Vive žene – Tuzla, Žene sa Une – Bihać, Žena BiH – Mostar i Caritas - Mostar.

Na teritoriji Republike Srpske postoje tri sigurne kuće sa 47 raspoloživih smještajnih kapaciteta. Sigurne kuće djeluju u okviru nevladinih organizacija: Budućnost – Modriča, Udružene žene – Banja Luka, Lara – Bijeljina. 

Na pitanje da li raspolažu podacima o tome da li nakon boravka u sigurnoj kući žene uglavnom nastavljaju bračnu ili vanbračnu zajednicu ili se pak češće odlučuju na samostalan život, Bašić-Tomić kaže da se blizu 60 posto korisnica sigurnih kuća nakon isteka mjere podrške odlučuje da započne novi način života bez nasilja, samostalno ili sa svojom djecom.